Zanimljivi su i znakoviti odgovori učenika na pitanje kakvi su im nastavnici najdraži i zašto. Bez poteškoća učenici kažu da su to nastavnici koji brinu o njima kao osobama i pomažu im u postizanju školskog uspjeha, podučavaju zanimljive stvari i jasni su u predavanjima, ugodni su i prijateljski raspoloženi, pravedni su i ne pokazuju naklonost prema pojedinačnim učenicima, učenike ne ponižavaju, ne vrijeđaju ih kad pogriješe ili traže pomoć, ne viču i ne uznemiravaju se zbog njihovih malih propusta u ponašanju. Dodaju kako vole jasne nastavnike koji se ponašaju dosljedno i postavljaju jasna pravila ponašanja jer učenici tada osjećaju veću sigurnost i zaštićenost u školskom okruženju.

Profil nekadašnjeg nastavnika bio je jasniji i prilično jednostavniji. Nastavnikova je uloga prije svega bila prenošenje znanja, kontrola i procjena koliko su prenesenih informacija učenici usvojili te postavljanje jasnih granica u ponašanju učenika, kojim je upravljao nastavnik. Odnos se, dakle, temeljio na stručnosti i apsolutnoj nastavnikovoj kontroli. Takav model danas postaje sve manje učinkovit. Očito je da biti dobar nastavnik zahtijeva mnoge druge sposobnosti osim one prenošenja znanja. Nestala je nekadašnja jasnoća uloga i granica pa je potrebno tražiti nove odgovore na izazove koji su pred nama.

Danas susrećemo nastavnike koji su s učenicima prijatelji na Facebooku, izlaze s njima na kave i slično, ali i nastavnike koji prema tradicionalnom modelu učenika susreću isključivo u učionici. Sve je to plod nesnalaženja i očekivanja koja proizlaze iz novih društvenih odnosa. Nastavnici često lutaju, metodom pokušaja i pogrješaka tražeći najučinkovitiji način odgovora na učenikove potrebe. Opomenuti ili prešutjeti, razgovarati ili ignorirati, pomagati ili ‘odraditi svoje’, ukazati na loše ili kazniti, svakodnevne su nedoumice nastavnika u radu s učenicima.