U četvrtak, 13. veljače, održana je gradska smotra LiDraNo.
Našu je školu, u kategoriji pojedinačnih scenskih nastupa, predstavljala učenica 6. B razreda Ivona Bogdan govoreći pjesmu „Otac s kišobranom”.
Pravo sudjelovanja na županijskoj razini natjecanja, koje će se održati 3. ožujka u Hrvatskome narodnom kazalištu, ostvarila je učenica 8. B razreda Dita Bakota, u kategoriji literarnih radova, s tekstom „Do koga je…” u kojemu tematizira ulogu pojedinca, mladih, ali i odraslih u stvaranju boljega svijeta.
U privitku je tekst literarnoga rada i nekoliko fotografija.
Divna Šušić
Do koga je
Pitanja pokreću svijet. Ne znam za druge, ali mene često progoni pitanje tko može i treba život svih nas učiniti ljepšim. Jesam li to ja kao pojedinac? Mladi pred kojima je putovanje u nepoznato? Ili, možda, svi odrasli kojima život nije put u nepoznato?
Kako ja mogu pomoći drugima kad je zbrka u mojoj glavi?! Školske obveze, kućanski poslovi, izlasci s prijateljima… Bože, ima li što gore nego kada dogovoriš izlazak, a mama nije dobre volje?! Nije valjda da je opet moram moliti?! Odgovor predosjećam. I ja i ona znamo (pa čak i ptice na grani!) da nisam ispravila slavnu jedinicu iz Geografije. A tek sutrašnji test iz Kemije. Pokušavam uvjeriti mamu kako imam strašnu glavobolju i moram ostati kod kuće. Ona me čita kao otvorenu knjigu, istu onu iz Kemije koju ja nisam ni otvorila. O ocjeni iz testa ne želim govoriti. Shvatili ste da od izlaska nema ništa. A ja sam shvatila da samo ja mogu ispraviti jedinicu iz Geografije, da ja moram učiti za test, da ja mogu svoj svijet, a time i svijet mojih bližnjih, učiniti ljepšim. Do mene je…
Mogu li moji vršnjaci promijeniti svijet kad i oni imaju stotine pitanja?! Teško se snalazimo u ovom šarenom cirkusu od života. „Sindrom savršenoga djeteta” postavlja se ispred nas kao obveza. Očekivanja odraslih možemo prihvatiti kao teret ili kao izazov. Ima puno toga što mi mladi možemo. Nije problem saslušati nekoga tko želi našu pažnju. Ne bi trebao biti problem ni poslušati savjet, ali i kritiku. Zlata je vrijedno dati savjet drugima. Uputiti im riječ utjehe ili podrške, pomoći kad im je pomoć potrebna. Samo nam treba poticaj i podrška. Treba nam osjećaj da radimo nešto korisno. Tada se obogaćujemo dajući. Hoćemo li moći ustrajati na putu dobra, do nas je…
A gdje su odrasli? Želim razumjeti one koji misle da ne smijemo pogriješiti. Moji roditelji od mene očekuju da uvijek vozim po pravilima, a oni mogu ostaviti automobil tamo gdje ne bi smjeli! „Samo pet minuta”, kaže mama. „Da su nam napravili parkiralište…”, opravdava se tata. Vide da su moje knjige uvijek razbacane, a ne vide „razbacane” misli i savjete koje mi upućuju. Moj rječnik uvijek mora biti primjeren, a njima riječi mogu nekontrolirano pobjeći. Volim njihove sitne nedostatke jer mi pomažu prihvatiti sebe baš onakvu kakva jesam. Draži su mi kad postavljaju pitanja i traže odgovore. Tako mijenjaju moj svijet šaljući mi poruku da i do njih je…
Znam da kao pojedinac mogu promijeniti svijet. Mladi u mome okruženju za tim imaju silnu potrebu. Čekamo odrasle da podupru naša nastojanja. Čekamo ih da odgovore na sva naša pitanja. Ne moraju uvijek znati prave odgovore. Samo neka pokažu dobru volju. Odrasli, pitajte nas kako smo – pokažite da vam je stalo. Naučite i nas da pitamo jer pitanja pokreću svijet.
Učenica: Dita Bakota, 8.B
Mentorica: Divna Šušić
