U organizaciji Udruge Benedikt, od 11. do 15. studenoga, provedena je Manifestacija „Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju”. Nazočne na otvaranju, u ime svih učenika osnovnih škola Splitsko-dalmatinske županije, pozdravila je naša Sara Šabić, učenica 8. b razreda, pročitavši svoju pjesmu „U Marijinu krilu”.
Zadnjega dana manifestacije u Nadbiskupskome sjemeništu održana je glazbeno-scenska večer pod nazivom “Hrvatska je riječ koju naučih od majke” na kojoj su nastupili učenici osnovnih i srednjih škola Splitsko-dalmatinske županije. Našu su školu predstavljale učenice: Mihaela Milovac, 6. e (voditeljica Ivana Burić) te Dita Bakota i Ea Vetma iz 8. b razreda (voditeljica Divna Šušić).
U privitku pogledajte fotografije i tekstove kojima su se naše učenice predstavile na obilježavanju „Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju”.
Divna Šušić
U Marijinu krilu
Nad Vukovarom dragim
visoko nam stoji
zastava mi sveta
u crvenoj, plavoj
i bijeloj boji.
Sinje more,
slavonske ravnice,
visoke gore,
sigurne granice.
Istarske ljepote,
zagorski kraj,
Dubrovnik grad,
dalmatinski sjaj.
Nigdje nema
tako lijepog kraja
dok nas nebo čuva
i ori dječja graja.
Hrvatski se jezik
bogatstvom svojim diči
neka svaka tvoja riječ
na uspavanku majke sliči.
Bog neka čuva
Hrvatsku nam milu,
pod zaštitom Josipa
i u Marijinu krilu.
Ime i prezime: Sara Šabić
Razred: 8. B
Škola: OŠ Mejaši, Split
Voditeljica: Divna Šušić
SVIJEĆE U STUDENOME
Svako vrijeme u godini ima neka svoja obilježja: jesen i narančasto lišće, Božić i vrijeme s obitelji, proljeće i cvijeće…Tako i mjesec studeni. U studenome palimo svijeće u čast svim dušama uključujući i one koji su nažalost poginuli tijekom Domovinskoga rata.
Moja sestra, braća i ja često smo vrlo nezahvalni za ono što imamo. Tada nam mama kaže da bismo trebali biti sretni i zadovoljni jer, da nije bilo hrabrih branitelja, mi danas ne bismo imali slobodu i uživali u svemu što nam ona daje. Pitam se kako su tada djeca živjela: bez mobitela, škole, doma… Bili su u progonstvu, morali su boraviti u njima nepoznatim prostorima. Sigurno im je bilo jako teško dok su s majkama bježali iz svojih toplih domova, a očevi su morali ostati i braniti se od neprijatelja. Mnogi su nažalost poginuli ili nestali. Sve je to vrlo tužno: sve te žrtve, poginuli ljudi, nestale osobe, djeca koja su ostala bez svojih očeva… Trudimo se sjetiti se njihove žrtve kroz ovaj hladan, sjetan i tužan mjesec studeni u kojemu palimo svijeće za sve svetce i svetice, naše pokojne i za spomen žrtvama Vukovara i Škabrnje.
Žalostan je ovaj mjesec ispunjen mirisom svijeća koje palimo u znak sjećanja na one koji više nisu s nama, koji su nam dali ovu divnu slobodu koju mi sada imamo. Iako je ovo tužno vrijeme, ono nas vodi radosti Došašća i Božića koji ubrzo dolaze i podsjećaju nas da nakon kiše dolazi sunce. Dolazi nam mjesec ispunjen radosnim iščekivanjem i srećom zbog toga što smo zajedno s bližnjima, ljudima koji nas jako vole, a zato su se naši branitelji i borili.
Ime i prezime: Mihaela Milovac
Razred: 6. E
Škola: OŠ Mejaši, Split
Voditeljica: Ivana Burić
Priča o djetinjstvu, Siniša Glavašević
Svatko ima pravo na djetinjstvo. Svatko ima pravo, ali ima onih generacija koje ga naprosto daju u zamjenu, u zamjenu za buduća djetinjstva. Takvima je hrabrost urođena, takvima pripada svijet, pripada im čak budućnost. Međutim, generacije o kojima govorimo ni to ne mogu uzeti, jer djetinjstvo je čovjeku sve što ima. Ona neiscrpna snaga koju poslije cijeli život troši. A ako svijetu daruju djetinjstvo, onda njima ne ostaje ništa. I tako u krug. Takva djeca bez djetinjstva odmah postanu odrasli ljudi, istrošeni, umorni, postaju hodajući spomenici, žrtve čovječanstva, oni su istodobno strah i divljenje, oni u duši vječito nose suprotnosti suza i smijeha, radosti i patnje. Oni su primjer koji nitko ne bi želio biti, ali svi teže toj širini duše. Razmišljam, dok ovo pišem, gdje je moje djetinjstvo? Ima li išta čovjek poslije djetinjstva? Naravno, osim sjećanja. Plutam tako vlastitim mislima i kao gusar pokušavam sam sebe orobiti za neku uspomenu. Rat me zbunjuje, ali se nadam da ću naći nešto lijepo. Je li to prvi bicikl, ili sram koji me uhvatio kada mi se svidjela jedna djevojčica? Djeca obično kažu da ne vole školu, ali kada se sjetim koliko smo svi s osmjehom trčali u razred, jedva čekajući da počne sat i da onda duga kolona papirića s porukama nađe put do onoga kome je namijenjena, pa kad to još uhvati učitelj ili nastavnik, tada posve sigurno znam da je djetinjstvo čovjeku sve. Djetinjstvo treba ispiti najednom, ne treba stati, treba odmah potrošiti sve čarobne životne kapi, ne ostaviti ništa za poslije, ništa za jednom tko zna kad, jer vidite i sami, dragi moji prijatelji, što može biti. Može doći rat poput ovoga i onda se opet neki među nama moraju odreći djetinjstva. Nemojte nikad braniti djeci da uživaju u svom djetinjstvu, ne tjerajte ih da prerano odrastu, jer što ih poslije čeka? Što – bez djetinjstva?
Govori: Ea Vetma, 8. B
Mejaši, Split
Voditeljica: Divna Šušić
Naš putokaz
Vukovar je naš ponos, u miru i ratu
naša snaga, naša kazaljka na satu.
Njegov primjer smjer je naš
da svome gradu svoje srce daš.
Kapi krvi za vječnost sreće,
to je naše hrvatsko umijeće.
Zvijezde na nebu čuvaju imena,
za neka bolja, mirnija vremena.
Vukovar svima daje snagu
da ostanu uvijek na svome pragu
A svijeća gori za svakoga borca,
vukovarske slobode tvorca.
Ime i prezime: Dita Bakota
Razred: 8. B
Škola: OŠ Mejaši, Split
Voditeljica: Divna Šušić
